Hrvanje je sport s bogatom povijesnom dokumentacijom i više tisuća godina starom tradicijom.
Ono nema svoga izumitelja, kao mnogi moderni sportovi, i slobodno se može reći da je staro gotovo koliko i samo čovječanstvo.
Narodni oblici hrvanja stari su koliko i ljudska civilizacija.

Povijesni podaci o hrvanju kao sredstvu tjelesnog odgoja stari su više od 5000 godina. Kameni nož i njegove korice s uklesanim motivima hrvača pripadaju u najvredniji i najstariji trag o hrvanju (3100 god. p.n.e.).

U kraljevskim grobnicama XI. i XII. dinastije u Egiptu (2050-1800. god. p.n.e.) nađene freske koje u 400 slika prikazuju vrlo bogatu i raznoliku tehniku hrvanja u stojećem i parternom položaju. Prije 3000 godina u Kini su bila poznata hrvačka natjecanja na kojima su se natjecala djeca i odrasli, pod nazivom Dani hrvanja.

Hrvanje se najviše cijenilo u antičkoj Grčkoj, gdje su ga smatrali vještinom i umjetnošću, a njime su se bavili i mnogi poznati ljudi toga vremena (Pitagora, Heraklit, Hipokrat i drugi).
U Homerovoj Ilijadi opjevan je hrvački dvoboj između Odiseja i Ajaksa povodom pogrebne svečanosti za vrijeme trojanskog rata u XII. st. p.n.e.

Hrvačka su se natjecanja u to doba provodila bez težinskih kategorija, borba nije bila vremenski ograničena i vodila se do pobjede na palestri (površini specijalno za to pripremljenoj: dolje meka, rahla zemlja, a odozgo sloj pijeska).

Prije borbe borci bi se namazali maslinovim uljem i posipali pijeskom tako da je tijelo postalo klizavo pa je ostvariti hvat bilo znatno teže nego u običnim uvjetima.

Do pobjede se dolazilo tako da se protivnika moralo baciti ili oboriti tri puta na zemlju. Zahvat se smatrao ispravnim ako je bačeni hrvač dotakao zemlju nekim djelom tijela iznad koljena.
Povjesničari su utvrdili da su prve olimpijske igre održane 776. god. p.n.e. Hrvanje je bilo glavna sportska disciplina olimpijskih igara kao samostalna disciplina, kao kruna pentatlona i u okviru pankrationa.

Reljef na pogrebnom spomeniku kurosu (Nacionalni arheološki muzej u Ateni, 510 god.p.n.e.)

Pentatlon ili petoboj uveden je u olimpijski program 708. god. p.n.e., a sastojao se od bacanja koplja, bacanja diska, skoka u dalj, trčanja i hrvanja, kao najvažnije discipline.
Prema mnogim zapisima, slikama, reljefima i skulpturama može se zaključiti da su se u hrvanju koristili elementi tehnike slobodnog načina.
Zahvati opasni po zdravlje nisu bili dopušteni, ali kasnije, s pojavom pankrationa, dozvoljeni su i zahvati kojima se mogla protivniku nanijeti ozljeda da bi ga se onesposobilo za daljnju borbu.

Prva knjiga o hrvanju pojavila se u Njemačkoj 1443. godine. Bilo je to djelo Fabijana Von Auerswalda pod naslovom “Hrvačka umjetnost”, no štampana je tek 1539. godine u Wittenbergu

Na prvim modernim olimpijskim igrama 1896. god. u Ateni u glavni dio programa uvršteno je i hrvanje grčko-rimskim načinom. Natjecalo se svega pet hrvača u samo jednoj težinskoj kategoriji, a pobjednik je postao Nijemac Schumann nad Grkom Tsitasom.

Prvo Europsko prvenstvo je održano 1898. godine, a prvo Svjetsko 1904. godine u Beču.
Na početku XX. st. sportovi snage (hrvanje, dizanje utega, bacanje kugle, bacanje diska i potezanje užeta) bili su povezani.
Prva Svjetska hrvačka federacija osnovana je 1905. god. u Duisburgu, prema podacima Stena Svensona, na inicijativu Njemačkog atletskog saveza.

To je vjerojatno dovelo do uvođenja težinskih kategorija, što je izuzetno važno za daljnji razvoj hrvanja.
Tako se, na primjer, na Olimpijskim igrama u St. Louisu 1904. god. hrvalo samo slobodnim načinom u 7 težinskih kategorija, 1908. god. u Londonu u 4 težinske kategorije grčko-rimskim i u 5 kategorija slobodnim načinom.

Prije Olimpijskih igara u Stockholmu 1912. god. organizacijski odbor Igara dao je zadatak Hrvačkom savezu Švedske da organizira kongres zemalja sudionica sa svrhom da se razjasne pitanja vezana za hrvanje.
Taj kongres nije održan, ali je odbor izradio osnovne stavove međunarodne federacije i pravila.

Naime, na tim olimpijskim igrama borba između Rusa Kleina i Finca Asikainena trajala je 10 sati i 30 minuta, pa su igre su zbog hrvanja trajale 21 dan. To je dovelo do ograničenja trajanja borbe na 2 x 30 minuta s jednom minutom odmora, neriješenih borbi i određivanja pobjednika na temelju postignutih bodova.

Svjetska hrvačka federacija (FILA) osnovana 1921. god. sa sjedištem u Parizu. Izbijanje II. svjetskog rata prouzročilo je prekide u međunarodnim odnosima do 1946. god. kada ponovno oživljava aktivnost FILA-e pod vodstvom Viktora Smedsa.
Od 1950. god. u Stockholmu dužnost predsjednika obavlja Roger Coulon koji je na tu funkciju ponovno izabran na kongresu FILA-e 1956. god. u Melbourneu.
Godine 1971., nakon Coulonove smrti, dužnost predsjednika preuzima dotadašnji glavni tajnik FILA-e Milan Ercegan (Jugoslavija), koji je službeno izabran na tu dužnost u Münchenu 1972. godine na kongresu FILA-e. Zbog izuzetno velike aktivnosti FILA-e javlja se potreba za formiranjem kontinentalnih federacija pa je 1978. god. u finskom gradu Oslu formiran Europski odbor za hrvanje. Milan Ercegan obnašao je dužnost predsjednika FILA sve do listopada 2002. godine, kada se povukao sa tog mjesta zbog zdravstvenih razloga. Na kongresu FILA-e 2002. godine u Moskvi za novog predsjednika izabran je Raphael Martinetti iz Švicarske.

Već dugi niz godina odgovorne osobe FILA-e u nastojanju da naš šport učine što atraktivnijim vrlo često mijenjaju pravila i dužinu trajanja same borbe.

Hrvanje slobodnim načinom za žene olimpijska je disciplina od Atene 2004. godine.
Među najuspješnije reprezentacije svijeta spadaju: Iran, Rusija i Kuba u slobodnom načinu, Rusija, Gruzija i Kuba u klasičnom načinu te Japan, Švedska i Rusija u slobodnom načinu za žene.
U Svjetsku hrvačku federaciju (FILA) učlanjeno je 170 nacija što je pokazatelj o izuzetno velikoj konkurenciji na velikim natjecanjima.